Hrvati Banjaluke na bestijalni način su pobijeni i prognani iz svojih domova. U Njihove kuće i stanove uselili su se Srbi iz propale i zločinačke tzv srpske Krajine. 1991. bilo je 30 tisuća Hrvata u Banjaluci, a sada svega oko 5 tisuća. Hrvati su bez rata u Banjaluci, nisu uzeli puške, a mnogi su brutalno ubijeni i mnogi prognani iz svojih domova.500 civila uglavnom Hrvata je ubijeno, nitko nije nikada odgovarao.
Iznio je podatak biskup Franjo Komarica da u 75 župa ima jedva 8 tisuća katolika, od 220 tisuća koliko ih je bilo do 1992.
92 %Hrvata protjerano je iz Republike Srpske. Nestali smo pred očima političara i javnosti.
– Oluja je realno počela krajem 1994. godine operacijom "Zima '94”. To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 centimetara snijega. Tada vojnici 4. i 7. gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naletjeli na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti… Naletjeli su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit. Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci. Zamislite, oni su im slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete… U unakrsnoj je vatri poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je opisati ratni kaos. A onda taj trenutak… Ja ću ga pamtiti cijeli život.
Jedan stariji gospodin među ubijenim civilima nije mogao naći sina i nadao se da je živ. Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac… nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: "Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine…ovdje…na Dinari” – prisjeća se s teškoćom živi svjedok vremena Petar Malbaša koji godinama nakon što se ova tragedija dogodila nije imao mira:
Biskup piše vlastima, oni šute-piše u Justice report o ubojstvima Hrvata u Banjaluci
U banjalučkom naselju Petrićevac 7. oktobra 1992. godine u vlastitoj kući ubijen je Miroslav Malić. Nedugo zatim, 1. nstudenog 1992. godine, također u vlastitoj kući, u banjalučkom naselju Barlovac, napadnut je i mučen Jozo Anušić. Mjesec dana kasnije, preminuo je od posljedica zadobijenih povreda. Krajem iste godine, prve ratne u Bosni i Hercegovini, 15.prosinca, također u obiteljskoj kući u Banjoj Luci, u naselju Petrićevac, ubijeni su Borka i Marko Jerković.
Prema podacima koje je prikupila Banjalučka biskupija, na području grada Banja Luka, od kolovoza 1991. do prosinca 1995.godine ubijeno je sedamdeset građana hrvatske nacionalnosti.
Iz istog izvora Justice Report saznaje da su se u toku rata, na širem području općine Banja Luka, pored ubojstava događali i drugi zločini protiv civila Hrvata: prijetnje, otpuštanja s posla, protjerivanja iz kuća i stanova, upućivanje na radnu obavezu, rušenje katoličkih crkava i samostana i progon stanovništva...
Šesnaest godina od prvih zabilježenih zločina i dvanaest godina od okončanja rata u Bosni i Hercegovini, i dalje se šuti o ubojstvima i zlostavljanjima hrvatskog stanovništva u Banjoj Luci.
Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci do sada je za zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na cijeloj teritoriji 14 općina podiglo ukupno samo šest optužnica.
Civilne vlasti u tom gradu s početka devedesetih nisu reagirale na molbe vjerskih čelnika da im pomognu i zaštite hrvatske civile. Banjalučki biskup Franjo Komarica u izjavi za Justice Report podsjeća da je na području Banjalučke biskupije u toku rata ubijeno 420 civila.
"Neshvatljivo je da je tako veliki broj civila ubijen usvojim kućama, da je 95 posto katolika protjerano, a da se, nažalost,već jedanaest godina to prešućuje. Onda se samo možemo zapitati kuda ide ovaj grad, ova regija”, kaže Komarica.
I u Okružnom tužilaštvu u Banjoj Luci kažu da im je poznato da je oko 500 civila nesrpske nacionalnosti ubijeno tijekom rata, ali i da nema istraga. Zamjenik okružnog tužioca u ovom gradu za Justice Report otkriva da istrage nisu vođene, i teško da će biti, jer je "neko 1999. godine naredio da se unište svi predmeti ubojstava vođeni po NN počiniocu”.
Radi se o slučajevima u kojima su zločini prijavljeni, ali identitet počinilaca nije poznat. U nemalom broju slučajeva žrtve su nesrpske nacionalnosti. Tko je izdao naredbu da se ti dokumenti unište, i da li je ona zaista ispoštovana, nismo uspjeli otkriti.
Iskustvo ratnog reportera Petra Malbaše, samo je jedno u nizu koje je u njemu ostavilo dubok trag. Točnije, njegovo svjedočenje o bešćutnom stradavanju civila iz Banja Luke, jedno je od najstrašnijih:
– Naravno, nagledao sam se i nasnimao svašta. Rat je iznjedrio ono najgore, ali i najgore u čovjeku pa se tako u mojim snimkama mogu vidjeti stvari koje nas nasmiju, na koje smo ponosni i na koje morate plakati. Iako se s vremenom na ratna stradavanja nekako naviknete, zbog onog što sam vidio i snimio na Dinari, plakao sam kao malo dijete.
Bilo je to prije točno dvadeset dvije godine i ja silno želim da se kroz ovu moju ispovijest Hrvati prisjete ubijenog Marka, odaju mu počast u tišini vlastitog doma i za njega se pomole – najavio nam je Malbaša priču o jednoj planini, studeni i ocu i sinu iz Banja Luke.
– Oluja je realno počela krajem 1994. godine operacijom "Zima '94”. To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 centimetara snijega. Tada vojnici 4. i 7. gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naletjeli na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti… Naletjeli su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit. Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci. Zamislite, oni su im slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete… U unakrsnoj je vatri poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je opisati ratni kaos. A onda taj trenutak… Ja ću ga pamtiti cijeli život. Jedan stariji gospodin među ubijenim civilima nije mogao naći sina i nadao se da je živ. Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac… nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: "Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine…ovdje…na Dinari” – prisjeća se s teškoćom živi svjedok vremena Petar Malbaša koji godinama nakon što se ova tragedija dogodila nije imao mira:
– Pitao sam se, kako jedan otac preživi gubitak djeteta, i to na takav način? Kad mi je sve počelo dolaziti u san, shvatio sam da moram doznati što se dogodilo s ocem pokojnog Marka, za kojeg sam doznao da se zove Petar Oljačić. Višečlana obitelj Oljačić živjela je u Šimićima, pokraj Banja Luke kada su im u kuću banuli četnici. Sa sobom su odveli Petra i njegova sina Marka koji su im, kako se naknadno pokazalo, poslužili kao radna snaga koja im je kopala rovove, a onda i kao živi štit. Nakon Markove smrti njegova se obitelj tek 2005. skrasila u Topuskom, selo Ponikvani. Sudbina je tako htjela pa su se kod Markova oca Petra zaredali moždani udari zbog kojih je bio primoran na smještanje u dom. Marko je sve do 2005. bio pokopan u Livnu, a njegovi su ostatci tek 2005. prebačeni na groblje u Topusko. Sve u svemu, velika, tužna, priča iz rata koju kanim dokumentirati i ostaviti mladim naraštajima – kazao je Petar Malbaša, svjedok samo jedne tragedije Banjalučana u nizu.