Cijela je Hrvatska bila u žalosti kad je 8. kolovoza 1928. umro Stjepan Radić.
Rođen u Trebarjevu Desnom 1871. godine, kao mladić borio se protiv mađarizacije, zbog čega je nakon spaljivanja mađarske zastave 1895. morao nastaviti studij u Pragu. Po povratku u domovinu, Radić oštro odgovara na napis kojega 1902. prenosi zagrebački list "Srbobran” u kojemu se Hrvatima naviješta rat do uništenja. Dvije godine kasnije s bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Stranka je ostvarivala skromne rezultate, jer seljaci, koji su tada činili čak 4/5 sveukupnog stanovništva, još nisu imali pravo glasa.
Rješenje hrvatskog pitanja Stjepan Radić je na početku vidio u zajednici s Austrijom, a zatim u sklopu zajednice s drugim južnim Slavenima. Ali Radić nije bio za bezuvjetno sjedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom, već samo na ravnopravnoj osnovi. "Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”, vizionarski je upozoravao na opasnost velikosrpskog centralizma i ugrožavanja hrvatske državnosti. Zbog takvog stava, Radić nije bio članom izaslanstva koje je išlo u Beograd.
Nakon uvođenja općeg prava glasa, HPSS postaje 1920. najveća hrvatska politička stranka, a uskoro mijenja naziv u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Radić putuje po inozemstvu i upozorava na težak položaj Hrvata. Po povratku stranka je zabranjena, a vodstvo – uhićeno. Prisiljen na kompormis, Radić se odriče republikanstva iz programa svoje stranke, te ulazi u novu "vladu narodnog sporazuma” kao ministar prosvjete.
No, uskoro je ponovno u opoziciji: sa Samostalnom demokratskom strankom – strankom Srba iz Hrvatske – stvara Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja sve češće istupa protiv postupaka vlade, pa Radić i HSS postaju kamen spoticanja beogradskom centralizmu.