Obrazovanje

‘Èovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta

U odnosu na i danas aktualno stanje, Frankl poziva: Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguæu humanost èovjeka zaslijepi pred èinjenicom da su humana ljudska biæa u manjini. Upravo ta èinjenica svakoga od nas poziva da se pridruži manjini: stvari stoje loše; ne damo li sve od sebe da ih uèinimo boljima, sve æe postati još gore.

Sveuèilišni profesor dr. sc. Viktor Emil Frankl neurolog, psihijatar, utemeljitelj logoterapije (lijeèenje smislom) i egzistencijalne analize, roðen je 26. ožujka 1905. godine u Beèu, kao drugo od troje djece. Umro je 02. rujna 1997. takoðer u Beèu.

U svojoj je maloj knjižici napisao epohalno djelo o ljudskom duhovnom potencijalu, o ljudskoj moguænosti izbora. Èovjek je sposoban da se u istoj situaciji ponaša 'kao svinja ili da ide u plinsku komoru s molitvom Oèe naš '.

Frankl je proveo èetiri godine u koncentracijskim logorima. Kada su ustanovili da je lijeènik zaposlili su ga u stacionaru za tifus. Usprkos svemu nije se zarazio.

Nevjerojatno je bogatstvo i plemenitost duha Viktora Frankla, koji je po izlasku iz logora napisao svoje dojmove osvræuæi se prvenstveno na ljudsku plemenitost i herojstvo.

Iz boravka u logoru stekao je iskustvo da ljudi mogu biti neopisivo zli, ali i neopisivo dobri. Za preživljavanje u uvjetima koncentracijskog logora bilo je od presudne važnosti,da si osoba zna odgovoriti na pitanje – zašto (zbog koga ili èega) želi preživjeti?

(Ako nije imala èvrsti razlog da izdrži sve muke koje su je èekale, osoba se prepuštala umiranju, bilo da se bacila na naelektriziranu žicu ili da je ostala ležati u baraci odbijajuæi hranu i bilo kakvu aktivnost.)

U takvim uvjetima Viktor Frankl se izdigao iz situacije i zamišljao sebe za katedrom kako govori o svemu što je kao psihijatar mogao prepoznati kod ljudi u logoru.

Iznad svega mu je bilo stalo podcrtati što im je pomoglo da prežive.

Tako je svaki èovjek jedinstvena i neponovljiva Božja kreacija, ljubljeno Božje dijete!

Ako u svojoj savjesti osjeæam da je to Božji plan sa mnom, nastojat æu ga ispuniti! Tako je èovjek do kraja nepredvidiv, u svakom trenutku može promijeniti svoju odluku, birajuæi dobro ili zlo.

Onaj koji nas je poslao na tu zemlju, prati nas cijelo vrijeme Svojom Ljubavlju, te je prema tome On Zadnja Instanca kojoj smo odgovorni za sve što radimo. U poèetku našeg hoda po Zemlji dobili smo i odreðeno životno vrijeme. Što æemo napraviti u tom vremenu s materijalom koji smo dobili, ovisi o nama samima!

Dalekosežan je utjecaj Franklova izuzetnog života i rada. Veæ je i samo njegovo pisanje utjecalo na razlièite ljude, (ukljuèujuæi papu Pavla VI.) i milijune drugih u potrazi za smislom u svom životu.

Pa ipak, on je bio samo skroman èovjek kojemu nije bilo stalo do toga da se reklamira u skladu s modernim trendom toga vremena.

Donosio je nadahnuæe onima èiji su životi bili ispunjeni patnjom. Primjerice, sedamnaestogodišnji mladiæ iz Teksasa, Jerry Long, nakon automobilske nesreæe ostao je kvadriplegièar. Tipkati je mogao samo uz pomoæ štapiæa velièine olovke koji je držao u ustima. No, nije odustajao od želje da postane psiholog jer je volio ljude i želio im je pomoæi. Proèitavši knjigu "Život uvijek ima smisla", napisao je pismo Franklu te naveo kako mu se èini da su njegove poteškoæe daleko manje od onih koje su pretrpjeli Frankl i njegovi prijatelji.

Ipak, svaki put kad bi proèitao Franklovu knjigu, Jerry je otkrivao nove uvide. Napisao je: 'Patio sam, ali znam da nikad ne bih postigao ovako puno da nisam patio.' Kad je naposlijetku osobno upoznao dr. Frankla, rekao mu je: 'U nesreæi mi je slomljena kralješnica, ali ne i moj duh.'

Život uvijek ima smisla – glavna je poruka Viktora Frankla.

Ali, kako pronaæi taj smisao?

Frankl smatra da nije na èovjeku da postavlja pitanja o smislu života, nego obrnuto: život postavlja pitanje èovjeku, a on životu može odgovoriti samo na jedan naèin – preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život.

Èovjek koji je svjestan te odgovornosti nikada ne može odbaciti život. On zna ZAŠTO svog života i može se nositi gotovo sa svakim KAKO.

Èovjek je, kaže Frankl, uvjetovan biološki, psihološki ili sociološki – ali njegova ljudskost je izvan toga … snagom svoje slobodne volje uvijek se može otrgnuti ovoj uvjetovanosti.

Viktor Frankl doèekao je Drugi svjetski rat kao 37-godišnjak, na položaju voditelja neurološke klinike u Austriji. Kao ni brojni drugi ljudi toga vremena, nije ni slutio da æe iduæe tri godine upoznati sav užas kroz zarobljavanje i torture u èetiri koncentracijska logora. Po izlasku iz zadnjeg logora i povratku u Austriju težio je 38 kilograma.

Njegovo pisanje nije uobièajena kronika zarobljeništva, nego, kako sam navodi, zanimalo ga je kako èovjek može zadržati ljudsko dostojanstvo i slobodu izbora èak i u tako neljudskim uvjetima.

Totalitarni režim odnosi mu suprugu, brata, roditelje i prijatelje. Umjesto prepuštanja oèaju i tuzi, javlja mu se silna volja za životom, smatra da mora postojati smisao tolike patnje te, iako ga trenutno ne vidi, odluèuje posvetiti život potrazi za smislom.

Oporavlja se od proživljenih tortura i preuzima beèku neurološku kliniku koju vodi iduæe dvadeset i èetiri godine. Utemeljuje logoterapiju, psihoterapijski pravac usredotoèen na èovjekovo traganje za smislom. Napisao je 32 knjige koje su prevedene na više od trideset jezika. Samo jedno od njegovih djela, knjiga Èovjekovo traganje za smislom, prodano je u više od deset milijuna primjeraka.

Frankl je gradio logoterapiju na vlastitim spoznajama koje nisu bile samo teoretske, nego rezultat životnih iskustava: kroz tamu i besmisao pronaæi put do svjetla, do smisla.

Nakon ratnih razaranja i svega što donosi poratno doba, ukljuèivo spoznaju što jedan èovjek može uèiniti drugom ljudskom biæu, Frankl 1955. godine uvodi pojam egzistencijalne praznine zasnovan na masovno raširenom osjeæaju besmisla.

Egzistencijalno prazan èovjek ne vidi smisao ni u èemu, nema se "za što uhvatiti”, drugim rijeèima nema vlastito humano središte ili težište, pa ga bilo koji životni vjetriæ može otpuhnuti poput suhog lista. Posljedice stanja egzistencijalne praznine Frankl naziva glavna neurotièka trijada: potištenost, agresivnost i ovisnost.

S aspekta filozofije, egzistencijalna praznina predstavlja smrt za ljudsko biæe jer nema èovjeka koji si ne postavlja temeljna egzistencijalna pitanja (Tko sam? Odakle dolazim? Koji je smisao života?). To uviða i Frankl, komentirajuæi kako se pitanje smisla danas ne uzima ozbiljno, iako je èovjek biæe koje karakterizira neprekidna potraga za smislom.

U svom djelu Neèujan vapaj za smislom, Frankl se pita "radi koga” i "radi èega” su pojedinci preživjeli zarobljeništvo i muèenja u logorima te navodi temeljnu antropološku èinjenicu: Biti èovjek znaèi uvijek biti nekako usmjeren, na nešto izvan sebe, na susret s drugim èovjekom, na neki razlog kojem treba udovoljiti ili na voljenu osobu.

Frankl to potkrepljuje nalazima drugih autora koji su istraživali zarobljenièke logore u Japanu, Koreji i Vijetnamu, a došli su do zakljuèka da su najviše šanse za preživljavanje imali upravo oni zarobljenici koji su osjeæali da ih netko ili nešto èeka.

Poruka (a nama ostavština) glasi: opstanak je ovisio o dvjema stvarima – "radi èega” i "radi koga”.

Frankl raskrinkava "mit o blagostanju” navodeæi: Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da æe sve biti u redu i da æe ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društveno-ekonomski položaj. Danas je sve više ljudi koji imaju zadovoljene sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli. Tome u prilog govori zapanjujuæi postotak samoubojstava u državama blagostanja. Oèito da sreæa i dostojanstvo ljudskog biæa ne proizlaze iz ekonomske sigurnosti.

Smisao, buduæi da je jedinstven, stvar osobnog otkriæa - svatko ga mora naæi sam, otkriti ga sam, a takvo je otkriæe jedinstveno.

U procesu nalaženja smisla, ogromnu ulogu ima vlastito iskustvo. Ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, veæ je sve trajno pohranjeno. Èudno je da ljudi obièno vide samo prolaznosti, a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života; svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebroðene patnje.

Puno je toga što smo dobro uèinili. Potrebno je tome dodati "ljudsku” svijest kako bi takvo iskustvo postalo zametak neèeg trajnijeg, na što se poslije, kada to životna situacija bude tražila od nas, možemo osloniti.

Ponekad nas veliki izazovi i kušnje života ponukaju da damo najbolje od sebe, da "iz rukava” izvuèemo nešto što ni sami ne vjerujemo da posjedujemo. Povlaèeæi paralelu izmeðu ostvarivanja smisla i ostvarivanja sreæe, kaže: Vrijedi slièno pravilo, što više težimo za neèim (smislom, sreæom, identitetom…), više æemo promašiti.

Izgleda da sama težnja nije dovoljna, potrebno je uèiniti puno koraka u dobrom smjeru.

Život Viktora Frankla bio je bogat i višeslojan. Èak i u starosti težio je mladenaèkim ciljevima i ostvarivao ih.

Bio je gostujuæi profesor na nekoliko amerièkih sveuèilišta (Harvard, Dallas i Pittsburgh). Sveuèilište u Kaliforniji ustanovilo je katedru za logoterapiju, èiji je osnivaè bio i Viktor Frankl. (U struènim krugovima, Logoterapija i egzistencijalna analiza poznata je kao Treæa beèka škola psihoterapije. Prvom se naziva psihoanaliza Sigmunda Freuda, a drugom škola individualne psihologije Alfreda Adlera. Frankl je bio njihov odlièan poznavatelj, a s osnivaèima je imao i osobni kontakt.)

Predavao je na 209 sveuèilišta na pet kontinenata, nagraðen je s 29 poèasnih doktorata (tridesetog se doktorata odrekao i posvetio ga je svojoj supruzi), a 1995. godine postao je poèasni graðanin grada Beèa.

U slobodno je vrijeme planinario, a u poodmaklim je godinama imao satove letenja u SAD-u i položio za pilota zrakoplova.

Umjesto zakljuèka:

Da bi svijet bio malo bolji, to najprije moramo postati mi sami. Ostvarenje vlastitog smisla treba stalno povezivati s ostvarenjem smisla svijeta kojem pripadamo i prihvaæanjem moguænosti da je djeliæ bolje buduænosti u rukama svakog od nas!

Više o idejama Viktora Frankla i njihovoj aktualnosti;

https://youtu.be/gZs2Bix5yGU

https://www.amazon.co.uk/Viktor-I-Frankl-Documentary/dp/B07JP7CQZS

Priredio: Ivan Remeta (Johnny)