‘Čovjek je pozvan biti sustvoritelj svijeta
U odnosu na i danas aktualno
stanje, Frankl poziva: Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost
čovjeka zaslijepi pred činjenicom da su humana ljudska bića u manjini. Upravo
ta činjenica svakoga od nas poziva da se pridruži manjini: stvari stoje loše;
ne damo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.
Sveučilišni profesor dr. sc.
Viktor Emil Frankl neurolog, psihijatar, utemeljitelj logoterapije (liječenje
smislom) i egzistencijalne analize, rođen je 26. ožujka 1905. godine u Beču,
kao drugo od troje djece. Umro je 02. rujna 1997. također u Beču.
U svojoj je maloj knjižici
napisao epohalno djelo o ljudskom duhovnom potencijalu, o ljudskoj mogućnosti
izbora. Čovjek je sposoban da se u istoj situaciji ponaša 'kao svinja ili da
ide u plinsku komoru s molitvom Oče naš '.
Frankl je proveo četiri godine u
koncentracijskim logorima. Kada su ustanovili da je liječnik zaposlili su ga u
stacionaru za tifus. Usprkos svemu nije se zarazio.
Nevjerojatno je bogatstvo i
plemenitost duha Viktora Frankla, koji je po izlasku iz logora napisao svoje
dojmove osvrćući se prvenstveno na ljudsku plemenitost i herojstvo.
Iz boravka u logoru stekao je
iskustvo da ljudi mogu biti neopisivo zli, ali i neopisivo dobri. Za
preživljavanje u uvjetima koncentracijskog logora bilo je od presudne važnosti,da si osoba zna odgovoriti na pitanje – zašto (zbog koga ili čega) želi
preživjeti?
(Ako nije imala čvrsti razlog da
izdrži sve muke koje su je čekale, osoba se prepuštala umiranju, bilo da se
bacila na naelektriziranu žicu ili da je ostala ležati u baraci odbijajući
hranu i bilo kakvu aktivnost.)
U takvim uvjetima Viktor Frankl
se izdigao iz situacije i zamišljao sebe za katedrom kako govori o svemu što je
kao psihijatar mogao prepoznati kod ljudi u logoru.
Iznad svega mu je bilo stalo
podcrtati što im je pomoglo da prežive.
Tako je svaki čovjek jedinstvena
i neponovljiva Božja kreacija, ljubljeno Božje dijete!
Ako u svojoj savjesti osjećam da
je to Božji plan sa mnom, nastojat ću ga ispuniti! Tako je čovjek do kraja
nepredvidiv, u svakom trenutku može promijeniti svoju odluku, birajući dobro
ili zlo.
Onaj koji nas je poslao na tu
zemlju, prati nas cijelo vrijeme Svojom Ljubavlju, te je prema tome On Zadnja
Instanca kojoj smo odgovorni za sve što radimo. U početku našeg hoda po Zemlji
dobili smo i određeno životno vrijeme. Što ćemo napraviti u tom vremenu s
materijalom koji smo dobili, ovisi o nama samima!
Dalekosežan je utjecaj Franklova
izuzetnog života i rada. Već je i samo njegovo pisanje utjecalo na različite
ljude, (uključujući papu Pavla VI.) i milijune drugih u potrazi za smislom u
svom životu.
Pa ipak, on je bio samo skroman
čovjek kojemu nije bilo stalo do toga da se reklamira u skladu s modernim trendom
toga vremena.
Donosio je nadahnuće onima čiji
su životi bili ispunjeni patnjom. Primjerice, sedamnaestogodišnji mladić iz
Teksasa, Jerry Long, nakon automobilske nesreće ostao je kvadriplegičar.
Tipkati je mogao samo uz pomoć štapića veličine olovke koji je držao u ustima.
No, nije odustajao od želje da postane psiholog jer je volio ljude i želio im
je pomoći. Pročitavši knjigu "Život uvijek ima smisla", napisao je
pismo Franklu te naveo kako mu se čini da su njegove poteškoće daleko manje od
onih koje su pretrpjeli Frankl i njegovi prijatelji.
Ipak, svaki put kad bi pročitao
Franklovu knjigu, Jerry je otkrivao nove uvide. Napisao je: 'Patio sam, ali
znam da nikad ne bih postigao ovako puno da nisam patio.' Kad je naposlijetku
osobno upoznao dr. Frankla, rekao mu je: 'U nesreći mi je slomljena
kralješnica, ali ne i moj duh.'
Život uvijek ima smisla – glavna
je poruka Viktora Frankla.
Ali, kako pronaći taj smisao?
Frankl smatra da nije na čovjeku
da postavlja pitanja o smislu života, nego obrnuto: život postavlja pitanje
čovjeku, a on životu može odgovoriti samo na jedan način – preuzimanjem
odgovornosti za vlastiti život.
Čovjek koji je svjestan te
odgovornosti nikada ne može odbaciti život. On zna ZAŠTO svog života i može se
nositi gotovo sa svakim KAKO.
Čovjek je, kaže Frankl, uvjetovan
biološki, psihološki ili sociološki – ali njegova ljudskost je izvan toga …
snagom svoje slobodne volje uvijek se može otrgnuti ovoj uvjetovanosti.
Viktor Frankl dočekao je Drugi
svjetski rat kao 37-godišnjak, na položaju voditelja neurološke klinike u
Austriji. Kao ni brojni drugi ljudi toga vremena, nije ni slutio da će iduće
tri godine upoznati sav užas kroz zarobljavanje i torture u četiri
koncentracijska logora. Po izlasku iz zadnjeg logora i povratku u Austriju težio
je 38 kilograma.
Njegovo pisanje nije uobičajena
kronika zarobljeništva, nego, kako sam navodi, zanimalo ga je kako čovjek može
zadržati ljudsko dostojanstvo i slobodu izbora čak i u tako neljudskim
uvjetima.
Totalitarni režim odnosi mu
suprugu, brata, roditelje i prijatelje. Umjesto prepuštanja očaju i tuzi,
javlja mu se silna volja za životom, smatra da mora postojati smisao tolike
patnje te, iako ga trenutno ne vidi, odlučuje posvetiti život potrazi za
smislom.
Oporavlja se od proživljenih
tortura i preuzima bečku neurološku kliniku koju vodi iduće dvadeset i četiri
godine. Utemeljuje logoterapiju, psihoterapijski pravac usredotočen na
čovjekovo traganje za smislom. Napisao je 32 knjige koje su prevedene na više
od trideset jezika. Samo jedno od njegovih djela, knjiga Čovjekovo traganje za
smislom, prodano je u više od deset milijuna primjeraka.
Frankl je gradio logoterapiju na
vlastitim spoznajama koje nisu bile samo teoretske, nego rezultat životnih
iskustava: kroz tamu i besmisao pronaći put do svjetla, do smisla.
Nakon ratnih razaranja i svega
što donosi poratno doba, uključivo spoznaju što jedan čovjek može učiniti
drugom ljudskom biću, Frankl 1955. godine uvodi pojam egzistencijalne praznine
zasnovan na masovno raširenom osjećaju besmisla.
Egzistencijalno prazan čovjek ne
vidi smisao ni u čemu, nema se "za što uhvatiti”, drugim riječima nema vlastito
humano središte ili težište, pa ga bilo koji životni vjetrić može otpuhnuti
poput suhog lista. Posljedice stanja egzistencijalne praznine Frankl naziva
glavna neurotička trijada: potištenost, agresivnost i ovisnost.
S aspekta filozofije,
egzistencijalna praznina predstavlja smrt za ljudsko biće jer nema čovjeka koji
si ne postavlja temeljna egzistencijalna pitanja (Tko sam? Odakle dolazim? Koji
je smisao života?). To uviđa i Frankl, komentirajući kako se pitanje smisla
danas ne uzima ozbiljno, iako je čovjek biće koje karakterizira neprekidna
potraga za smislom.
U svom djelu Nečujan vapaj za
smislom, Frankl se pita "radi koga” i "radi čega” su pojedinci preživjeli
zarobljeništvo i mučenja u logorima te navodi temeljnu antropološku činjenicu:
Biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, na nešto izvan sebe, na susret s
drugim čovjekom, na neki razlog kojem treba udovoljiti ili na voljenu osobu.
Frankl to potkrepljuje nalazima
drugih autora koji su istraživali zarobljeničke logore u Japanu, Koreji i
Vijetnamu, a došli su do zaključka da su najviše šanse za preživljavanje imali
upravo oni zarobljenici koji su osjećali da ih netko ili nešto čeka.
Poruka (a nama ostavština) glasi:
opstanak je ovisio o dvjema stvarima – "radi čega” i "radi koga”.
Frankl raskrinkava "mit o
blagostanju” navodeći: Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada
budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni
unaprijedimo li samo njihov društveno-ekonomski položaj. Danas je sve više
ljudi koji imaju zadovoljene sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi
živjeli. Tome u prilog govori zapanjujući postotak samoubojstava u državama blagostanja.
Očito da sreća i dostojanstvo ljudskog bića ne proizlaze iz ekonomske
sigurnosti.
Smisao, budući da je jedinstven,
stvar osobnog otkrića - svatko ga mora naći sam, otkriti ga sam, a takvo je
otkriće jedinstveno.
U procesu nalaženja smisla, ogromnu
ulogu ima vlastito iskustvo. Ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno,
već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo
prolaznosti, a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života;
svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene
patnje.
Puno je toga što smo dobro
učinili. Potrebno je tome dodati "ljudsku” svijest kako bi takvo iskustvo
postalo zametak nečeg trajnijeg, na što se poslije, kada to životna situacija
bude tražila od nas, možemo osloniti.
Ponekad nas veliki izazovi i
kušnje života ponukaju da damo najbolje od sebe, da "iz rukava” izvučemo nešto
što ni sami ne vjerujemo da posjedujemo. Povlačeći paralelu između ostvarivanja
smisla i ostvarivanja sreće, kaže: Vrijedi slično pravilo, što više težimo za
nečim (smislom, srećom, identitetom…), više ćemo promašiti.
Izgleda da sama težnja nije
dovoljna, potrebno je učiniti puno koraka u dobrom smjeru.
Život Viktora Frankla bio je
bogat i višeslojan. Čak i u starosti težio je mladenačkim ciljevima i
ostvarivao ih.
Bio je gostujući profesor na
nekoliko američkih sveučilišta (Harvard, Dallas i Pittsburgh). Sveučilište u
Kaliforniji ustanovilo je katedru za logoterapiju, čiji je osnivač bio i Viktor
Frankl. (U stručnim krugovima, Logoterapija i egzistencijalna analiza poznata
je kao Treća bečka škola psihoterapije. Prvom se naziva psihoanaliza Sigmunda
Freuda, a drugom škola individualne psihologije Alfreda Adlera. Frankl je bio
njihov odličan poznavatelj, a s osnivačima je imao i osobni kontakt.)
Predavao je na 209 sveučilišta na
pet kontinenata, nagrađen je s 29 počasnih doktorata (tridesetog se doktorata
odrekao i posvetio ga je svojoj supruzi), a 1995. godine postao je počasni
građanin grada Beča.
U slobodno je vrijeme planinario,
a u poodmaklim je godinama imao satove letenja u SAD-u i položio za pilota
zrakoplova.
Umjesto zaključka:
Da bi svijet bio malo bolji, to
najprije moramo postati mi sami. Ostvarenje vlastitog smisla treba stalno
povezivati s ostvarenjem smisla svijeta kojem pripadamo i prihvaćanjem
mogućnosti da je djelić bolje budućnosti u rukama svakog od nas!
Više o idejama Viktora Frankla i
njihovoj aktualnosti;
https://youtu.be/gZs2Bix5yGU
https://www.amazon.co.uk/Viktor-I-Frankl-Documentary/dp/B07JP7CQZS
Priredio: Ivan Remeta (Johnny)