Mimohod i misno slavlje u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštelaGvozdanskood osmanlijske opsade te slavne pogibije branitelja te utvrde 13. siječnja 1578. godine, održani su u nedjelju.
Više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske sudjelovalo je na mimohodu u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio sisački biskup Vlado Košić, a misno slavlje predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš, izvijestila je Biskupija.
Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je "Plamen slobode”.
Misno slavlje u sklopu hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem, a služio je đakon Marin Mlađenović.
Biskup Košić uvodno je poručio kako su ova komemoracija i misa tu da bi zahvalili, molili i sjetili se, ne samo branitelja Gvozdanskog, nego svih onih koji su pali za domovinu, dok je biskup Radoš u propovijedi naglasio da se s tog mjesta nemira, gdje su tolike nevine žrtve pale zbog ljudske mržnje i nasilja, želi poslati poruka mira.
"Ovdje na ovom svetom mjestu Bog želi oprati sve naše osjećaje da ostane samo jedan osjećaj, a to je ljubav. Da ostane u nama ljubav Božja jer samo ljubav može ići preko granica. Sve će se zaustaviti na granici ovog života, a jedino ljubav može prijeći preko svake granice”, rekao je biskup.
Dodao je kako danas Crkva slavi Isusovo krštenje te kako nema ljepše svetkovine koja bi mogla dočarati i vratiti u sjećanje ono što je bilo, ali i trenutak u kojem se nalazimo te poslati poruku života ovog blagdana.
Radoš je rekao kako su se sigurno i branitelji ove utvrde prije 444. godine pitali gdje je Bog i hoće li se otvoriti nebo, a izrazio je uvjerenje kako je Bog primio njihovu žrtvu.
Dodao je kako Bog želi kazati da budemo jaki i snažni, da vjerujemo u Božju ljubav jer on ima svoj put građenja mira ljubavi i snage, dok u vrijeme mira Bog govori kako ne trebamo sanjati o ratovima i obrani, nego stvarati ozračje u kojem će se mir širiti.
Uz hodočasnike, slavlju su nazočili i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja general Josip Lucić, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga. (Hina)
Gvozdansko – simbol neuništive želje Hrvata za slobodom
Na današnji dan 9. siječnja 1578. Ferhad-paša uputio je posljednji poziv braniteljima Gvozdanskog na predaju.
Posada koja je ostala potpuno bez hrane, jer su Turci ubacili otrovanu hranu i ubili posljednje žive pse za jelo, odbili su poziv uz riječi: „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti nego predati se!".
Paša je nakon toga poduzeo tri velika juriša koji su hrvatski branitelji odbili. 13. siječnja krenuli su Turci u još jedan juriš, ali odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Turski vojnici ušetali su u utvrdu i zatekli potresan prizor: u gradu bez hrane i streljiva zatekli su na borbenim položajima smrznute nekolicinu preostalih živih Hrvata – branitelja Gvozdanskog.
U brojnim hrvatskim bitkama tijekom povijesti za slobodu hrvatskog čovjeka Gvozdansko svijetli kao najsjajnija zvijezda na nebu.
Prizor je potresao turskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovjedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.
Osim toga zadivljen junaštvom Hrvata, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi.
Hrvatsku utvrdu Gvozdansko na prometnici Glina-Dvor na Uni osnovali su velikaši Zrinski zbog obrane od muslimanske najezde na Hrvatsku i Europu. Nakon pada Dvora (tadašnjeg Novigrada) 1556., Gvozdansko se našlo na udaru Turaka. No, utvrda je godinama bila neosvojiva. Zbog toga je 1577. turska vojska je sagradila most preko Une kojim je dovela tešku artiljeriju i ljudstvo pod samu utvrdu, piše narod.hr
3.listopada 1577. preko 10.000 Turaka je opkolilo Gvozdansko sa teškom artiljerijom. Među njima su bile i mnogobrojne pomoćne turske čete sastavljene od pravoslavnih Vlaha koji su kao turski plaćenici napadali svoju braću kršćane. Zima je bila iznimno hladna tako da je, po kronikama, pucala kora na drveću. Gvozdansko je branilo 50 vojnika iz posade Zrinskih, uz još 250 Hrvata rudara i seljaka sa ženama i djecom.
Kronike potresno i detaljno bilježe da „te noći12.na13. siječnjaljeta1578.Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće,temperaturazrakatoliko je palada su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće.
Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”
Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju imaMasadau židovskoj iAlamou američkoj povijesti. Zbog toga svaki Hrvat mora znati za ovaj jedinstven događaj hrvatske patničke povijesti.
U II. svjetskom ratu Titovi partizani su na Božić 1941. ubili 55 civila koji su se vraćali iz crkve, od kojih čak 13 iz obitelji Grabarević. U Domovinskom ratu četnici su u Gvozdanskom ubili 3 civila i zapalili katoličku crkvu.
Nakon krvave i patničke povijesti danas u Gvozdanskom živi 19 Hrvata.