Senjske žrtve naziv je za tragičan događaj 9. svibnja1937.u Senju, kada su srbijansko-jugoslavenski žandari bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladića i djevojaka došli na skup HSS-a iz Gospića. Tom prigodom žandari su ubili šest mladića i jednu djevojku.

 

Nažalost, i danas u svojoj državi Hrvati malo znaju o ubijanjima i žrtvama koje su naši stari podnijeli već u prvoj, velikosrpskoj Jugoslaviji: Bjelovarske žrtve iz 1920. kada je ubijeno 30 seljaka, Sibinjske žrtve, Stajničke žrtve, Žitničke žrtve, prosinačke Zagrebačke žrtve 1918., Zagrebačke žrtve 1928., Primoštenske žrtve…

 

U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva "Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radiću organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom.

Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.

Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo "Hajd'mo, hajd'mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara,kapetan Koprivica,dao je znak rukom da žandarmerija zapuca na hrvatsku mladost. Kod gostionice "Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara.

Na mjestu je ubijeno sedam cvjetova hrvatske mladosti:

Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Jakov Milković
Pere Frković

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao "ustaše,frankovceikomuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali mladići i djevojka pokopani su nakon dva dana uGospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu koji je bio i izraz bunta prema beogradskom teroru.

 

Što je u korijenu želje Srbije da vlada nad Hrvatima i drugim narodima?

Nije samo druga Jugoslavija bila tamnica naroda i veliko stratište Hrvata, već je i prva velikosrpska Jugoslavija bila održavana na teroru nad Hrvatima.

O tome se nažalost i malo govori i malo zna, a to je jedan od glavnih uzroka onoga što se kasnije događalo između srpskog i hrvatskog naroda sve do današnjih dana.

Dok je veliki dio Hrvata idealistički i naivno pristupio stvaranju prve Jugoslavije kao države u kojoj će biti ravnopravan narod, u Srbiji je dominantna politička struja pod vodstvom Nikole Pašića, nastojala kombinacijom pritiska i terora, sa diplomatsko-političkom lukavošću stvoriti Veliku Srbiju.

Ta dominantna ideja, o Jugoslaviji kao državi u kojoj Srbi vladaju, prevladavala je sve vrijeme postojanja ove države.

Srbija se prema Hrvatskoj i Hrvatima odnosila kao prema okupiranoj, porobljenoj, neprijateljskoj zemlji, plijenu iz I. svjetskog rata. Batinanje, hapšenje i zatvaranje, visoke globe i nameti, uništavanje ljetine i pljačke, a ne rijetko i ubojstva nesretnih hrvatskih seljaka, bila su svakodnevna i uobičajena pojava.

Evo i jednoga istinskog kurioziteta – vjerojatno nepoznatog u civiliziranom svijetu dvadesetoga stoljeća – koji je "krasio” srbijansku kraljevinu, a pokazuje svu degeneriranost, izopačenost i zločinačku narav tadašnjeg režima: obiteljima ubijenih Hrvata, nakon što su kraljevski žandari izvršili egzekuciju – najčešće na kućnom pragu – stizali su računi za naplatu utrošenog metka ("kuršuma”) kojim je kazna izvršena, što uistinu predstavlja vrhunac cinizma čiji je cilj žrtvu i njezinu obitelj do krajnosti poniziti i degradirati. Slobodno se može reći, da se velikosrbijanski kraljevski režim prema Hrvatima nije niti odnosio kao prema ljudima, smatrajući ih narodom nad kojim treba vladati ili ih većim dijelom pretvoriti u Srbe katoličke vjere. Takvi procesi pravoslavizacije Hrvata bili su i započeti u dijelovima Hrvatske, osobito u dijelovima oko obale.

Bilo kakve primisli o Hrvatima kao o ravnopravnim narodom s kojim je tvore zajedničku državu u Srbiji nisu uopće postojale, osim na krajnjim marginama. Slična situacija ostala je do današnjeg dana, što pokazuju i gotovo svakodnevni i kontinuirani govor mržnje i fašistički istupi srbijanskih parlamentarnih zastupnika, društvenih uglednika do samog vrha države.

Srbija je vjekovima živjela svojim osobitim životom, koji je ostavio u narodu svoje duboke tragove crkveno-kulturne, političke i socijalne. Tako se u Srbiji izgradio poseban mentalitet, koji na svoj način gleda na odnose života naroda i ljudi, drugačiji od hrvatskog naroda koji je povijesno se formirao u potpuno drugačijoj povijesno-kulturnoj uljudbi. To je činjenica o kojoj se mora voditi računa. To je toliko različito, da i ako govorimo sličnim jezikom, ne govorimo istim izrazom uma i osjećanja.

Srbijanski teror – uzrok svih zala između Srba i Hrvata do današnjih dana

Stanje je bilo takvo da je 1935. zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum u kojem je detaljno dokumentirao i naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se izrijekom nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:

„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom."

Zabilježena su brojna ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Ljubuškom, Požegi, Novoj Gradiški….

Srbijanski teror stvorio je za Hrvate nepodnošljivu situaciju koja je dovela do sporazuma Cvetković-Maček, kojeg hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti, pa se odmah krenulo u onemogućavanje funkcioniranja Banovine Hrvatske. U tome su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale hrvatsko stanovništvo, sijući strah, paniku, premlaćivanja pa sve do ubojstava. U tobožnju obranu „ugroženih" srpskih interesa ustaju i sve druge političke snage organizirane na velikosrpskoj platformi.

U takvoj mučnoj situaciji Hrvatska i hrvatski narod dočekao je II. svjetski rat, a posljedice srbijanskog shvaćanja odnosa Srba i Hrvata dovela su do krvavog raspada i druge Jugoslavije, koja je umnogome, premda komunistička, bila velikosrpska verzija i nastavak one prve. Najočitiji dokaz toga je da JNA otvoreno se stavila na stranu Srba i napala goloruke Hrvate, otvoreno podržala Beograd i ideju Velike Srbije, premda je službeno nosila ime – jugolsavenska.

Današnji dačićevsko-vulinovski ispadi (dva pobočnika fašista Slobodana Miloševića), praćeni vulgarnostima srbijanske političke i medijske scene, nisu nikakva novotarija i šala, već samo posljedica i kontinuitet onoga što je počelo davno ranije: ideje o potrebi dominacije Srbije nad okolnim narodima. A Hrvati su tu, zbog svoje razvijene državotvorne misli, brojnosti i snage, bili meta srbijanske hegemonističke ideje – broj jedan.

Ovaj članak je napisan kao spomen na brojne hrvatske žrtve srbijanskog terora u prvoj Jugoslaviji i želje da ih vrijeme ne otme zaboravu